Mural “Kotobiljska bitka” hercegnovskog street artista Insa, odnosno Zorana Pavićevića, koji je u radu imao pomoć Nemanje Klisurića – Klisa, od samog kraja decembra krasi  betonski podzid iznad Herceg Novog. Agencija za razvoj i zaštitu Orjena time je zaokružila opremanje odmorišta Kotobiljski izvor.

Lijevu polovinu prostora ispunjavaju siluete turske, a desnu – hrišćanske vojske u trenutku početka sukoba. Siluete su odrađeni dvoplanski, sa tamnijom bojom u prednjem, odnosno svijetlijom u zadnjem planu. Mural je izveden tako da dozvoljava naknadno proširenje kompozicije i na unutrašnje zidove.

”Mural je doprinos naš obilježavanju do sada zapostavljenog istorijskog događaja koji je, uz oslobođenje Herceg Novog, u konačnici doveo do formiranja Boke Kotorske kao jedne jedinstvene cjeline” – kažu u Agenciji za razvoj i zaštitu Orjena.

Nevladino udruženje „Urban Nova“ u periodu od naredna četiri mjeseca realizovaće projekat „Ošarenimo grad“.

,,Implementacijom ovog projekta željele bismo da pružimo šansu da se tri najkreativnija rješenja oživljavanja javnih prostora realizuju, a njihovi akteri upoznaju bliže (time i motivišu za dalje djelovanje) sa procedurama i koracima koji su neophodni u tim procesima“, navode iz Urban Nove, uz poziv sugrađanima da se jave sa kreativnim riješenjima za intervencije na javnim prostorima.

,,To mogu biti neki grafiti, mali događaji u nekom parku ili na stepeništu, performans ili neka izložba…Pustite maštu da oblikuje Vaše ideje i pišite nam do 15. januara 2017. godine na mail urbannova.mne@gmail.com. Za tri najbolje ideje biće obezbijeđena sredstva za rad i logistiku, kao i podrška naše organizacije u koracima od ideje do realizacije“, navodi se u saopštenju..

Namjera projekta je, kako kažu u Urban Novi, osnaživanje kreativnih pojedinaca, grupa (volontera, aktivista, učenika, studenata,…) za dalje djelovanje u pravcu saradnje sa Opštinom u pogledu korišćenja i oživljavanja javnih prostora u Herceg Novom, a specifični ciljevi su unapređenje kvaliteta života, kao i promjena stavova i ponašanja građana vezanih za korišćenje javnih prostora u lokalnoj zajednici, promocija korišćenja javnih prostora, kvalitetno provođenje slobodnog vremena za vrijeme zimskog raspusta (van sezone), promocija međusektorske komunikacije i saradnje svih zainteresovanih strana, osnaživanje nezavisne kulturne scene i građanstva za buduće inicijative.
Projekat „Ošarenimo grad“ finansijski je podržan od strane Fonda za aktivno građanstvo.

Beogradski soul funk bend MaraQYa, čiji je frontmen Hercegnovljanin Marko Vlahović,  u ponedjeljak, 9.januara od 20 h, premijerno na MTV Adria predstavlja novi spot za pjesmu ,,Zavisan od tebe”.

,,Evo konačno mogu da objavim – prva pjesma i spot otkad sam ja na mjestu novog vokala MaraQYje će u ponedjeljak imati premijeru i ovo je prvi od nekoliko spotova MaraQYe  u 2017. godini“, kazao je Vlahović za Herceg Novi Cool. Muziku i tekst novog singla potpisuje Andrej Martinović, klavijaturista benda, dok je aranžman zajedničko djelo članova grupe. Za produkciju i miks pjesme je zaslužan bivši pjevač MaraQYe Marko Louis, koji sada uspješno gradi solo karijeru. Sudeći po onome što se može čuti u  trejleru, hercegnovski muzičar i njegov bend su postavili novi standard za ovdašnju funk  scenu, a premijerom na najpoznatijem muzičkom kanalu dobili i zvaničnu potvrdu da je ono što rade izuzetno kvalitetno. Tako se Marko Vlahović, koji pored MaraQYe nastupa sa još tri benda, i definitivno pozicionirao u sam vrh regionalne muzičke scene.

,,Slušam i volim puno različitih vrsta muzike, pa možda zato trenutno i nastupam u četiri skoro potpuno različite grupe –  MaraQYi- autorskom soul-funk bendu, Popstaru- autorskom hard rock bendu, James Brown Tribute Belgrade – bendu sastavljenom od vrhunskih muzičara, u čast ocu funka i Soul Kitchen-u, beogradskoj klupskoj atrakciji u kojoj nastupam sa majstorom bass gitare Draganom Ivanovićem, našim Kotoraninom na čiju sam preporuku i veliku pomoć ”upao” u nabrojane bendove“, objašnjava Marko svoje trenutne angažmane,  naglašavajući da su mu prioriteti ipak MaraQYa i Popstar.

,,Jer mi je autorstvo na prvom mjestu“, jasan je Marko, ali je očigledno da je u stvari njegov muzički kvalitet ono što ga preporučuje od njegovih početaka, još u kultnom klubu Hercegnovskog pozorišta.

,,Da, počeo sam u Pozoristu, prvo vježbajući na gornjem spratu, pa onda nastupajući sa nekoliko bendova na platou ispred“, objašnjava Marko svoj put koji ga je iz legendarnog amfiteatra pozorišta 2007. godine poveo u Podgoricu, gdje je nastupao prvo sa bendom Krug, da bi zatim sa prijateljima iz Kotora i Tivta 2009. oformio tada najtraženiji klupski bend u Crnoj Gori – Nuclear Mama.

,,Sa Nuclear Mamom sam učestvovao na regionalnom Ratu Bendova i bili smo četvrti u konkurenciji od preko 260 grupa iz bivše Jugoslavije. Izdali smo i singl ‘Voda nosi nas’ koji je bio prilično slušan. Nakon raspada Nuclear Mame nastupao sam u Ansamblu Toć i u bendu Crveno i Crno sa kojim sam 2012. snimio singl ‘Udahni svijet’, možda i najslušaniju pjesmu u Crnoj Gori u posljednje 4 godine“, priča dalje Vlahović čiji muzički dar nije ostao neprimjećen ni kod najpozantijih regionalnih stvaralaca, pa je tako kada se prije dvije godine preselio u Beograd počeo da nastupa i sa najvećim muzičkim autoritetima sa prostora bivše Jugoslavije.

,,Kada sam se preselio u Beograd, krajem 2014. počinjem da nastupam sa nekim od najboljih muzičara iz regiona, koji sviraju sa poznatim izvođačima poput Vasila Hadžimanova, Ramba Amadeusa, Đorđa Balaševića, Van Gogha, Leb i Sol, Vlada Georgijeva“, objašnjava Marko koji je sa svojim drugim bendom, beogradskim Pop Star u oktobru za izdavačku kuću Nocturne media objavio debi album sugestivnog naziva ,,Organik“

,,Tada smo svirali i kao predgrupa Hladnom Pivu u Hali Sportova pred 5000 ljudi“, kazao nam je Marko objasnivši da muzika Pop Stara nastaje na zaostavštini grandža, pod očiglednim uticajem superpopularnih stadionskih rokera Foo Fighters, a da je najveći koncert do sada na kojem je svirao bio nastup sa James Brown Tribute bendom na Beer Festu pred 20000 ljudi.

High voltage, bend iz Đenovića, imaće svirku večeras u kafeu Bokun na Škveru. Ovaj kvartet, osnovan 2009. godine, čine Branko Rajačić – vokal i truba; Radovan Čeprnić- gitara; Petar Odalović – bass gitara i Emir Cico Beharović – bubnjevi. Njihove svirke su uvijek energične i odlično posjećene, kako u Herceg Novom, gdje su se protekle godine nekoliko puta dokazali, tako i u Budvi i Podgorici.

”Postojimo od 2009. Nemamo puno svirki jer smo razdvojeni zbog fakulteta.” –  kaže frontmen High voltagea, Branko.

Pored “klasičnog” domaćeg i stranog rock zvuka, High voltage njeguje i  blues, soul i funk zvuk.

”Trudimo se da te žanrove što više ubacujemo u repertoar i približimo mlađim generacijam” -dodaje  Radovan, gitarista benda.

Bend je početkom 2016. počeo intenzivno da svira, poslije višegodišnje pauze.

”Okupili smo se najviše radi dobrog druženja koje nam je svima nedostajalo i od tad uglavnom ne radimo prevelik broj svirki, zbog obaveza koje imamo. Volimo klupske svirke, ali takođe i koncerte humanitarnog karaktera, u čijoj smo organizaciji aktivno učetvovali u protekloj godini, sve naravno sa nasim Đenovčanima koji njeguju jaku rock’n’roll i humanitarnu tradiciju” – objašnjava Radovan.

High voltage obećava sjajnu visokonaponsku svirku na Škveru, sa početkom u 21 sat.

Autor: Izabela Matoš

Dugo se kanim da napišem nešto o mom gradu čije ljepote nesebično dijelim gdje god da sam. Proljetos sam pozvana da gostujem na virtuelnoj stranici kulture koja je tad već poprilično olistala svoju mladicu. Predložio mi je tad da kažem koju paralelu kao umjetnica o svom iskustvu nakon odlaska iz najčarobnijeg mediteranskog zaliva. Naravno da sam momentalno pristala i mislila da ću već u sledećem udahu skicirati i lagano izdahnuti tekst cijeli, bez ikakvog preslišavanja, upitavanja i nikako uz loše vibracije. Nije išlo. Kao da sam se zaglavila u zaronu i ne uspjevam kompresovati vazduh da bi nastavila dalje ka željenom cilju. Svo vrijeme apnea, bez dodatnih rezervi smješe za opstanak, za disanje, dok sunce kroz dubine razapinje mrežu zracima svojim. Od tad me čekaju pero i papir, ostaju na svom mjestu poslušno. Slikam, crtam, vezem, pjevam, sviram… ali domaći zadatak nikako mi ne ide. Poziv na pisanje o mom gradu i o situaciji umjetnika u njemu kao da me dovelo nakon višegodišnje borbe u stanje hibernacije: Pretpostavljam da mi je to „odsustvo“ pomoglo da pređem granice.

Odrasla sam u Herceg-Novom, studije završila u Beogradu… Poslijednje tri godine živim i stvaram u Nantu, kojeg nazivaju Zapadna Venecija… ima veoma bogatu i nepredvidivu istoriju. Likovna i muzička scena je dinamična iako grad nije milionski. Mjesto rođenja Žil Verna i Petit Beurre-a. Poslastica je za arhitekte. U tako lelujavom ambijentu imam svoju grafičku presu i koristim Bulin valjak za razvijanje boje… Hm, nedostajao mi je klepet njegovih klompi niza skale ovog ljeta dok sam u letu posjetila Novi.

Ne želim pisati o mojim stazama i avanturama. Koje su razlike, dobre i loše strane mog dosadašnjeg istraživanja na polju likovne i primjenjene umjetnosti. Ma o tome možete i vi uz kafu subotom ujutru u pjaci…

Boka je uvijek poseban dio mog bića. Danas sam odštampala grafiku, u tehnici suve igle, i nazvala je „ Na pučini plavog mora..“ Poštovaoci dobrog zvuka i eksperimentisanja prepoznaće u nazivu dio refrena pjesme „Titanik“ genijalnog Antonija Tonija Pušića, poznatijeg kao Rambo Amadeus. Jedan je od aktera koji stvarno uspjeva razmrdati ljudska tjela za vrijeme koncerta i daje nam već pozavidno vrijeme neku vrstu moždane, da kažem intelektualne, gimnastike. Dobro – to bi bila muzička podloga za grafiku koju vam pomenuh, zbog par razloga koje vjerujem nazirete, već znate.

Na grafičkoj ploči, koja je ovaj put raspakovana ambalaža tetrapaka, ucrtala sam jedno od meni neizbrisivo bitnih mjesta u Boki Kotorskoj. Mamula na malenom ostrvu prepunom raznim storijama.. Ostrvo oduvijek tu, na sred usana zaliva. Na njemu je austrougarski general krajem devetnaestog vijeka podigao utvrđenje od strateškog značaja za odbranu Boke. Tvrđava nikad napadnuta tokom dva svjetska rata služila je kao zatvor… Postepeno je postala prirodno gnijezdo galebova, gdje sam djetinjstvo provela imitirajući ih, uz marendu od samoniklog grožđa, čekajući oca i brata da se vrate iz dubokih zarona okolo ostrva. Majka bi se uvijek obradovala mirisu divljih buketa pažljivo pravljenih. Kamena bašta na vodi koja iz boje narcisa prelazi u ljubičasto-plave tonove perunika a krunu joj čine zlatne cvasti agava…

Tako je ja vidim još uvijek i želila bi da djeca moga brata, djeca mojih prijatelja koji su ostali u mom fjordu i svi svi , i mali i veliki imaju tu perlu u svom đerdanu sjećanja i naravno mogućnost da se ta tradicija izleta nastavi.

Posljednjih godina, otkako je novac jedina bitna stavka, sve se promijenilo, pa je i galebovo gnijezdo koje miriše čisto postalo prljavo. Da li će kamena tvrđava zaista odigrati ulogu hotela ili kasina….ne znam… Pored preživjelih boraca iz davnog rata ima još mladih boraca pojedinaca i kolektiva koji ne daju da se prirodno mjesto za odmor duše pretvori u odmaralište pojedinaca i grupa kojima ništa humano nije vrijedno. Beskrupulozni, bez osjećaja.

Da pišem o mjestima kojima je potrebno vještačko disanje …o umjetničkom gradu Herceg Novom koji je prepun umjetnika svih uzrasta koji nemaju na žalost ni metar kvadratni za umjetničko izražavanje i stvaranje… Razvijanje i rast u pravom smislu… Opet se vraćam mišlju da je je umjetnost, u svim svojim oblicima, neophodan eliksir za napredak i povratak ljudskim esencijalnim vrijednostima. Nije lako pisati na daljinu, ali si dozvoljavam jer imam ožiljke na leđima i prsima svojim… Želim vidjeti i radujem me da postoji kritična masa koja pomjera mahalu i ona nastavlja disati… Možda jer sam se umorila ili su mi krila otežala obožavajući jugo, ipak sam otišla negdje drugdje. Ovdje nije potrebna kritična masa jer je struktura kulture gradskih prostorija vođena stručnjacima koji su svijesni napretka uz neprestalni razvoj umjetničkih aktivnosti i umjetnike štite i podržavaju.

Da vam kažem još da ciklus grafika „Tetra-Vita“ biće dostupan i vidljiv krajem januara u hercegnovskoj galeriji Sue Ryder, prostoru koji sam postepeno zavolila jer su Ljilja i Niko od duša koje volim da zovem čovjekom.

Mašem vam sa okeanske obale koja nije treperavo svijetla kao jadranska i radujem se sresti vas možda uz južinu…

A evo da bacite pogled i na grafiku koja je me pokrenula da sve ovo kažem iako već znam da znate:

Vratići se evo na Rambovu priču tokom jedne od koncertnih izvedbi Titanik -a gdje kaže tek tako: “Takođe vas molim da obratite pažnju na ponašanje jer kapetan neće tolerisati izlive lažnog veselja…” Nadam se da se neće naljutiti strašno.

Potpuno novi ciklus radova, ali i potpuno novi pristup u sopstvenom izražavanju prikazaće hercegnovski umjetnik Nikola Ćurčin izložbom slika čije je otvaranje zakazano za četvrtak, 19. januar u 20 časova u longe baru Amerika na Belavisti.

,,Ovoga puta izlažem samo golotinju i to u boji“, kazao je za Herceg Novi Cool Nikola  i objasnio da će sljedećih mjesec dana u Americi biti izloženo 12 aktova urađenih u tehnikama akvarel, tuš i ulje na platnu.

,,Ovi aktovi su nastali u posljednjih par mjeseci i riječ je o školskom pristupu aktu. Jednostavno imam želju da potpuno promjenim način izražavanja u svom slikarskom stvaranju i mogu reći da sam sa onim ‘crno-bijelim svijetom’ za sada završio. Od sada kreće jedan novi, potpuno drugačiji pristup“, kazao nam je Nikola, a na pitanje otkuda takva promjena i čime je bio inspirsan da baš sada to uradi, odgovorio je – ,,Kad ću ako neću sad?“

Nikola Ćurčin je do sada imao devet samostalnih izložbi a na ovoj jubilarnoj će se predstaviti i kao muzičar, pa će u okviru otvaranja izložbe u Americi biti održan i koncert rock grupe Fast woman and slow horses u kojoj je Ćurčin basista i vokal.

,,Zamišljeno je da otvaranje izložbe, koje je obično uniformno i nerijetko dosadno, ovoga puta bude u stvari samo kratko, tipa dobro došli izložba je otvorena i onda da krene koncert. I moram reći da smo svi u grupi nekako napaljeni na tu svirku ovdje, jer smo odradili jedno probu u ovom prostoru i tako je to dobro zvučalo da mi je krivo što to nije bio koncert. Siguran sam da će svirka u četvrtak biti možda još i bolja, jer ovaj prostor jednostavno ima neku pozitivnu energiju koja nas pokreće“, kazao je Nikola koji je rođen 1971. godine i koji uvijek insistira da se u katalozima, u dijelu predviđenom za biografiju, napišu samo tri riječi – rođen, živi i radi.

Izložbu će otvoriti istoričarka umjetnosti Kristina Milatović.

Piše: Miraš Martinović,  književnik i novinar

Red je da se sjetimo Dušana Kostića, u konkretnom slučaju povodom 100 godišnjice njegovog rođenja, ali i bez toga. Kostić je mnoge godine proveo u Herceg Novom, preko dvije decenije, ako tačno računam. No jednom će to precizno utvrditi hroničari jer će ih neminovno pobuditi njegovo djelo i život koji je nekako išao uz djelo i preplitao se sa njim.

Kada sam ranih osamdesetih došao u Herceg Novi, nekako sam se brzo sreo sa Kostićem, kojeg sam i prije toga upoznao na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju. Novski susret se desio u tadašnjoj Gradskoj kafani, ili Stakleniku, kako su je zvali… a nalazila se u pasažu pored današnje fotografske radnje Foto–Žare. Bilo je to mjesto gdje su se okupljali mnogi tada poznati pisci i intelektualci sa prostora ondašnje Jugoslavije. Dušan kao stalni gost, ali i domaćin, predsjedavao je tim skupom u stalnom zasijedanju. Bilo je to mjesto gdje ste mogli sresti Raičkovića, Ahmeta Hromadžića, Izeta Sarajlića, Moma Kapora, psihologa Milenka Karana, Zuka Džumhura,  Vuka Krnjevića, ali i mnoge umirovljene admirale i generale… Sava Drljevića, Paja Kapičića, pominjem samo neka imena. Ne mogu ni sam da ih se svih sjetim. Pričalo se tu o umjetnosti, politici, svakodnevnim događanjima iz ondašnjeg života…A od naših su tim sjedeljkama prisustvovali i u njima učestvovali Vojo Stanić, Luka Tomanović, Aco Prijić, Bato Pravilović… Okupljanja su bila prijepodnevna. A prije Staklenika počinjala su u Markovoj knjižari, u onom prostoru gdje je danas smještena Crnogorska komercijalna banka, na glavnom gradskom trgu.

U ta dva prostora i kratkom stazom između njih kretali su se velikani… I najlakše si ih mogao upoznati upravo u ta dva prostora i na toj stazi. U velikim centrima ne bi im se tako lako približili… Lalić nije navraćao u Staklenik, ponekad u Markovu knjižaru, ali uspput, ne zbog sjedeljki i razgovora. Imao je on svoje puteve i svoje svjetove.

Ali su zato dolazili kod njega, povremeno, i to je bilo svojevrsno hodočašće. Prijepodnevno, oko 11 časova, sat do sat i po. I usamljenom Laliću zafalilo bi nekad društvo, pa bi se rado upuštao u razgovore, u svojoj kući, na Šetalištu Pet Danica…

Kostić je bio druželjubiv, srdačan, nasmijan, uvijek za razgovor. I taj prvi oktobarski susret sa njim u Herceg Novom ostao mi je u živom sjećanju. Poslije će ti susreti biti česti, a godinu dana sam i stanovao u njegovoj kući, u Srbini na broju 15. Uvijek me darivao sa knjigama i časopisima koje je on redovno dobijao.

Iako ostvaren kao pisac, bard, akademik, klasik, bio je jednostavan i spreman da pomogne mladim piscima, da ih preporuči za objavljivanje. Uvijek sa zadimljenom lulom, neko je rekao najpoznatijom lulom u jugoslovenskoj literaturi… I tako do kraja životn, pun dobre energije i svojvrsnog životnog elana. Uvijek s dobrim željama i dobrim namjerama.

U Herceg Novom su nastale mnoge Kostićeve knjige poezije. Koliko i koje utvrdiće istorači književnosti. Kostić u ovom gradu  obogaćuje svoju poetiku mediteranskim motivima. More postaje sveprisutni element u njegovoj poeziji. More, ta naša sveopšta majka, kako je govorio i napisao Džojs, postalo je i Kostićeva poetska majka.

Od sleđenih tišina Visitora pa do Jadranskog mora – dug je životni put ovog pjesnika, preko brda i planina kojima se kretala kolona antifašističke Narodnooslobodilačke borbe  u kojoj aktivno učestvuje, što takođe svjedoče brojne njegove pjesme, romani i poeme. Kao đak osmogodišnje škole u Andrijevici, a za Dan armije 22. decembar, za najbolje urađen pismeni rad na tu temu, dobio sam Kostićev roman Sutjeska, i to je zapravo moj prvi susret sa njim, odnosno njegovim djelom…

Negdje pred kraj života, Kostića sam posjetio sa Velizarem Boškovićem u ondašnju Vojnu bolnicu Meljine…Tada je Velizaru dao posljednju rukopisnu knjigu, štampanu na mašini, ali sa autorovim ispravkama… Velizar ju je kasnije objavio.

Pored toga što je ovaj grad, Herceg Novi, opjevao u svojim pjesamama, pa i opisao u svojim romanima, Dušan Kostić je napisao impresivnu knjigu IMPRESIJE – viđenja Herceg Novog, o gradu, njegovim toposima, ljudima i događajima.

To je dragocjena knjiga  koju bi u povodu stgodišnjice pjesnikovg rođenja trebalo neizostavno štampati. Bio bio to najljepše vraćanje duga, grada kojeg je volio, pjesniku koji je to zaslužio i na najljepši način se odužio gradu.

Iako se može učiniti da je zaboravljen Dušan Kostić, on to nije, sasvim sam siguran da je njegova poezija jača od zaborava, kao i njegov osmijeh i njegova lula, iz koje se i sada, u ovom času dok pišem ovaj tekst, izvija dim u mom sjećanju.

,,Prije tri godine sam imao prilike da sviram sa jednim od mojih najdražih muzičara svih vremena, Manu Čaom koji se lično oduševio mojim nastupom i originalnim pjesmama, nakon čega sam ja počeo da se i bavim stvaranjem muzike mnogo intezivnije“, priča za Herceg Novi Cool hercegnovski muzičar Ivan Ivo Martineti koji u Sjedinjenim Američkim Državama živi 20 godina, od kojih je osam posljednjih godina u San Francisku. I nekako je normalno da je osobi koja je odrasla u muzičkoj porodici cijeli život opredijeljen u tom smjeru. Uz roditelje muzičare je, kako priča, i sam učio da svira i zavolio dobru muziku. Međutim, kako to nažalost biva, kvalitet se mnogo  lakše prepozna negdje daleko od kuće – dok, sa druge strane, u svom gradu čak nije bio primljen ni u muzičku školu sa obrazloženjem da nije talentovan.

,,U muzičku školu me nisu primili inicijalno, jer kako su mi rekli  – nisam imao talenta, pa sam morao dosta toga samostalno da naučim, a i imao sam od koga, jer mi je otac, eto nama svima poznati muzičar iz grupe Exodus – Zoro Martineti“, priča nam Ivo objašnjavajući da je prvo naučio da svira trubu, ali se ubrzo odlučio da pređe na gitaru, koja mu je i danas prvi instrument i kojom zaista suvereno vlada.

,,Kad sam shvatio da je gitara mnogo bolji magnet za žene od trube, odmah sam se bacio na učenje. Gitara mi je vremenom postala glavni instrument i jedna velika ljubav pa već godinama najviše sviram samom sebi“, kaže dalje Ivo. I opet se njegove ambicije nisu zadržale na tome. Po prirodi vrlo komunikativan, ali i uporan, želio je da na neki način bude kompletan muzičar, pa da pored sviranja i pjeva. Međutim, za pjevanje je potreban dobar glas, a Iva su ubje]ivali da ga nema, pa kako je naučio da svira, na isti način se posvetio ostvarenju i ove svoje velike želje.

,,Uvijek sam volio da pjevam ali nisam imao i dobar glas, pa sam i to sam morao da razvijem kroz mukotrpni rad. Nekada prije koncerta ne pričam po 3-7 dana kako bih sačuvao glasne žice“, otkriva Ivo tajnu koja ga je dovela do ispunjenja jednog od svojih snova – da se  kroz život probija onim što najviše voli, da od toga živi i uz to da za tu svoju pasiju dobija i potvrdu od svojih uzora. Jer muzika koju stvara, i njegovi nastupi nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, ali je kako sam priča sadašnja situacija zahtjevala mnogo odricanja i svaštarenja.

,,Nema što nisam radio i čime se nisam bavio ali muzika je uvjek bila i ostala centralni dio mog života“, kaže Ivo i za Herceg Novi Cool objašnjava kako je došao u situaciju i šta je sve radio prije nego je dostigao nivo da prije tri godine svira zajedno sa svojim idolom Manu Čaom. U tim godinama od kada je otišao iz svog rodnog grada, Ivo je vozio taxi, bio test vozač i učestvovao u organizaciji raznih događaja i festivala, što je uslovljavalo i da dugo ne dolazi u svoj rodni grad i kod svoje porodice, ali je sve na kraju ipak dobilo smisao.

,,Radio sam kao inžinjer i test vozač za auto kompaniju Audi, vozio taxi, bio organizator i koorganizator raznih događaja i festivala kao što je Burning Man, koji je i bio razlog što nisam mogao da dođem doma zadnje tri  godine“, priča dalje Ivo. A upravo za njegov posljednji dolazak kući je vezana i jedna zanimljiva angedota. Naime, Ivo je pred Božić, 25. decembra, odlučio da iznenadi svoje najbliže sa kojima se nije vidio više od tri godine i inkognito je došao iz SAD. Njegov prijatelj Luka ga je pokupio na aerodromu i doveo ispred roditeljske kuće, gdje je i telefonom snimio emotivni susret kada je Ivova majka u nevjerici izašla na prozor da vidi da li to stvarno njen sin sa gitarom pjeva pod prozorom poznatu pjesmu Exodusa – ,,Koga to zapravo volim u Herceg Novom“

,,Osnivač Exodusa je zapravo moj tata. Nisam ni slutio da će ovaj video da izazove ovakve reakcije po cijelom svijetu“, rekao je crnogorskim medijima tada Ivo koji za svoje stvaralštvo crpi inspiraciju iz svakog momenta života, ali jedna od najajčih ininspiracija mu je još jedna životna pasija – paraglajding.

,,Moj prvi let je bio 1993. godine sa Orjenskog sjedla a sletio sam u Zeleniku pored igrališta. Sjećam se da mi noge nisu radile nekih par minuta poslije sletanja ali me to nije zaustavilo da napravim još jedan let tog istog dana“, sjeća se Ivan i objšnjava da je od tada skupio stotine sati leta paraglajdingom. Svoj hobi je nastavio i u Americi gdje često učestvuje na takmičenjima.

,,Najčešće na takmičenjima tipa X-Country gdje je zadatak da se prelete velike razdaljine u što kraćem vremenskom roku, bez pomoći motora koristeći samo termiku i vjetrove“, a jedrenje nad pejzažima širom svijeta je nešto neprocjenjivo i uopšte u životu, ali i, kako kaže Ivo, za njegovo stvaralaštvo.

,,Upravo to je najprivlačniji dio paraglajdinga, taj mir koji osjetim kada letim sam sa oblacima i orlovima, a onda vraćanje nazad na zemlju što je uvijek događaj kao da doživim neki preporod. Stoga nije ni čudo što sam mnoge muzičke kompozicije i stvorio tokom ili nakon mojih letova“, objašnjava Ivo koji svaki boravak u svom rodnom gradu iskoristi maksimalno. Tako je kratkog boravka za novogdišnje praznike u Herceg Novom imao dva koncerta – u kafe baru Prostor gdje je nastupio sa Gump Forestom i samostalno na manifestaciji Motel Dubrava 12h: rehub.

Autor: Bosiljka Pušić, književnica

DUŠAN KOSTIĆ

Odlomak iz knjige HVATAČ SNOVA (OKF, CETINJE, 2015)

Živeli smo u Kumboru iščekujući stan u Herceg-Novom. Predsednici opština su se smenjivali, ali nas je svako od njih tada, šezdesetih godina, molio da uzmemo plac, da biramo koji hoćemo, da dignemo kredit i da bez dažbina za stambenu izgradnju sagradimo svoju kuću umesto što ih gnjavimo da nam stan bude dodeljen iz nekakvog opštinskog stambenog fonda. Moj muž je radio u Herceg-Novom, u Muzeju, ja u Bijeloj, u osmogodišnjoj školi i Školi učenika u privredi. Dolazila sam sa posla umorna jer  prevoznog sredstva, sem radničkog autobusa koji je vozio radnike Brodogradilišta i brodića „Durmitorac“, skoro da nije ni bilo. Moj muž je odlazio i vraćao se sa posla biciklom, a ja  sam se vozila čime sam stizala, svime što bi se na cesti zaustavilo kada sam stopirala. Stizala sam kući neraspoložena i umorna jer se često događalo da prevalim od Bijele do Kumbora peške. Moj muž je dolazio vedar, nasmejan, raspoložen za priču.
– Sjedio sam sa Dušanom Kostićem i Brankom Ćopićem. Pozdravili su te.

Nisam mu verovala da su me pozdravljali. Zašto bi kada se nismo upoznali. Ali posle njihovog dolaska u naš stan u Kumboru, kada su bili pozvani na brodet, verovala sam da su me odista pozdravljali.

Bio je šesnaesti dan od kada se u „Pobjedi“ pojavio grozan tekst povodom moje prve knjige  KRILA ISTE PTICE,  a koju je objavio Grafički zavod 1970. Petnaest dana sam bila satrta, bolesna od stida zbog toga teksta kojim je zdušno ispljuvana ta moja knjiga pesama. Autor toga teksta je tvrdio da od mene nikada neće postati pisac ma koliko se ja upinjala. Poeziju mi je nazvao spomenarskom, bolje rečeno, jadnom i bednom. Taj, po obimu, nevelik tekst, kakvi su bili i o ostalim knjigama, objavljivani su u stalnoj rubrici koja se zvala IZLOG KNJIGA. Pored teksta uvek bi bila objavljena i fotografija dotične knjige tako da zabune nije moglo biti  o kojoj je knjizi reč. Jedina povoljnost u tom događaju, vrlo kopromitujućem po mene, bila je činjenica što se to događalo u vreme školskog raspusta pa sam bar bila pošteđena zlobnih komenatara nekih kolega koji su uvek bili spremni na to. Već se događalo da me ismevaju pred ostalim kolegama u zbornici zbog pesama koje su osvanjivale u nekim književnim časopisima na koje je škola bila pretplaćena. Dakle, taj šesnaesti dan, otkako sam bila prikovana na stub srama, usudila sam se da pođem u grad, na pijacu, uverena da su mnogi već taj tekst zaboravili.

Pri povratku čuh da me neko doziva sa terase „Zdravljak“. Osvrnula sam se prema glasu i ugledala Dušana Kostića. Mahao mi je energičnim pokretima što je kazivalo da mu neodložno priđem. Sedeo je sa Acom Prijićem, slikarom i Lukom Tomanovićem, skulptorom. Dok sam prelazila ulicu on je, ustajući, počeo da priča vrlo glasno, ne obazirući se  na prisutne koji su sedeli za drugim stolovima:

– Bio sam u Pobjedi. Svašta sam im rekao zbog onog nečovječnog teksta prema tvojoj knjizi. Mislim da taj čovjek više nikada neće moći da objavi u „Pobjedi“ ni jedno jedino slovo.

– I ja sam bio sa Dušanom! – zakolutao je očima Aco Prijić i škrgućući zubima nastavio:

– Rekao sam im da su oni kojim slučajem takav tekst objavili o nekom mom mladom slikaru, koji je prvi put izlagao, da više ne bi bilo, ne samo njihove  kulturne rubrike, već  ni lista „Pobjeda“.

Dušan Kostić je vidno prikrivao gnev, a Aco Prijić ga je pokazivao svom žestinom. Zahvalila sam obojici, ali se zbog toga nisam osećala ni malo bolje. Nije me radovalo da  neko zbog mene izgubi posao. Više bih volela da se pojavio afirmativan tekst zbog koga bi sada bili svi zadovoljni. A na to nisam dugo čekala. Već posle dva tri dana pozvao me je Dušan Kostić i radosno saopštio da u zadnjem broju Književnih novina, koje je upravo dobio iz Beograda, ima vrlo afirmativan tekst o toj mojoj knjizi, a potpisnik toga teksta je  izvesni Stanojlo Bogdanović.

Onda me je pozivao da sutra dođem  u „Zdravljak“ gde će mi doneti Književne novine kako bih lično pročitala pohvalu o svojoj knjizi. Glas mu je zvonio radosno.

Dok sam čitala tekst Stanojla Bogdanovića, Dušan Kostić je ćutke punio svoju lulu duvanom, pućkao dim i ćutao. A kada sam pročitala tekst i kada sam ga pogledala rekao mi je tiho, naglašavajući svaku reč, da zapamtim za sva vremena da postoje jalova novinska piskarala koja se bave tobož književnom kritikom i da se nikada ne obazirem na takva mišljenja već da sledim ono što u meni postoji i to zapisujem onako kako mi sopstveni um zapoveda.  Radovao me je taj njegov zaštitnički odnos i saznanje  da se na  njega mogu osloniti kad god mi se učini da sam na planu spisateljstva u nekoj bezizlaznoj situaciji.

A kada mu, posle dve godine, poverih da će mi drugu knjigu pesama objaviti izavačka kuća „Svjetlost“ iz Sarajeva i da sam već dobila lepo pismo povodom toga od Meše Selimovića, glavnog urednika, obradovao se kao da je bila vest o nekom njegovom uspehu. Kada mu rekoh da sam tu zbirku nazvala „Privid igre“ pućnuo je nekoliko puta lulu, onda me pogledao upitno i potom rekao ozarena lica:

-Vidi ti tebe! Pa to je baš poetski naslov. Mogla si da mi daš rukopis da ti budem recenzent.

Rekoh da se za tako što ne bih usudila ali da ću to imati u vidu i ako ne bude zauzet svojim pisanjem da ću ga zamoliti da recenzira treću zbirku koja je iz dana u dan rasla.

Kada je banuo iz Cetinja u moju kuću Pavle Đonović sa Cokom Marovićem i kada je čuo da sam predala rukopis Meši Selimoviću, tada glavnom uredniku u sarajevskoj izdavačkoj kući „Svjetlost“, veoma se naljutio.

– Pa ti ne vjeruješ crnogorskim izdavačima, je li? Šta nedostaje „Obodu“? Znaš li ti kako bismo ti mi uredili knjigu? Znaš li ti kako bi ti knjiga izgledala da ti je mi objavimo?!!

Odgovorila sam da ne treba da se ljuti jer ja već imam spremnu i treću zbirku pesama, naslovljenu „Pelin u reveru“, koju mu odmah mogu predati. I tako se dogovorismo da će Obod objaviti Pelin u reveru, a da ja zamolim Dušana Kostića da bude njen recenzent. Dušan je pristao bez imalo nećkanja.

Kada je knjiga izašla iz štampe bila sam više nego razočarana njenim fizičkim izgledom. Od Pavlovog obećanja da će knjiga izgledati ovako, pa onako, a sve ono kao najbolje što postoji u štampanju, od toga ne beše ni traga. Nisam želela da moje knjige raskošnom opremom nadmašuju sadržaj, ali ne bih nikada pristala  ni da korice izgledaju kao ukrasni papir za kuhinjske kredence. A „Pelin u reveru“ je izgledao baš tako. No, izdavač je to rešavao bez konsultacije sa autorom knjige. Bila sam stavljena pred svršen čin. Posle nekoliko dana kada mi telefonom zatražiše broj žiro računa i rekoše koliki ću honorar dobiti, nazvah Dušana Kostića da mu se požalim.

– Odbiću honorar! On je ponižavajuće mali.

– Nemoj to nikada da radiš! Pravi umjetnici to nikada ne rade. Pošalji žiro račun i primi honorar, a videćeš – te će se pare oplemeniti.

Samo dva dana po prijemu tog bednog honorara stiglo je pismo od mog brata. Javljao je da mu je ponuđen vrlo lep plac na Rtnju, i to ne mali,  baš za onoliku sumu koliki je bio taj mali honorar od Oboda,  pa ako želim da ga kupim za sebe da mu odmah pošaljem novac.

Odmah sam poslal novac i pozvala Dušana da mu ispričam kako se, kako je on rekao, oplemenio honorar od „Oboda“.

– Šta sam ti rekao? Šta sam ti rekao?

Iako nezadovoljna izgledom knjige pozvala sam na večeru recenzenta Dušana Kostića i njegovu suprugu Rajku. Moj muž Ilija je nalovio lepe ribe i sipe za crni rižot. Tada još uvek nisam bila vična crnom rižotu i od treme da se on ne pretvori u nekakvu asfaltnu varijantu, popih nekoliko vinjaka mešajući jelo. Na moju sreću rižot je uspeo i gosti su ga silno hvalili uzimajući ponovo i ponovo. Već se uveliko pilo crno vino, već se pomalo zaplitalo jezikom, a temperatura u maloj trpezariji rasla, kada se meni razveza jezik i počeh da pričam o svom ocu i o mom detinjstvu. Dušan i Rajka su me slušali kao omađijani. Kada ućutah desi se nešto sasvih neočekivano. Dušan odloži svoju lulu na pepeljaru, potom sklopi ruke kao za molitvu i vrlo ozbiljnim glasom mi reče:

– Molim te stavi to u jedno romanče!

Rekao je baš tako: „u romanče“. Gledala sam ga nekoliko trenutaka ne shvatajući šta mi govori. On misli da ja treba da pišem roman?!! Ja i roman?!! Kako mu je to palo na pamet?!! Po čemu je zaključio da bih ja to mogla?!! Zar on zaista veruje u to što je rekao?!! Pisati roman je nešto vrlo zahtevno što nadmašuje moje moći. Ali, nisam to izgovorila. Samo sam se silno čudila. I ne samo te večeri. Još dugo posle toga nisam  verovala da to mogu učiniti pitajući se zar je moguće da ono što sam ja doživela zavređuje da bude literatura?!! A onda polako, polako, u svest mi je dopirala ta Dušanova molba, iskrsavalo mi je iz večeri u veče sve jasnije njegovo lice kada je sklopio ruke kao za molitvu i rekao da svoju priču o ocu stavim „u jedno romanče“, postavši mi sve jasnije značenje  tog njegovog zahteva. I tako počeh  iz večeri u veče, pre nego što zaspim, da kopam i rijem po sebi, da ispod pepela izvlačim nagorele kockice i da ih čistim, pa potom slažem u mozaik. I tako pet punih godina, do 1981. I baš kada je javljeno da je Maršalu Titu u ljubljanskoj bolnici odsečena noga shvatila sam da sada mogu slobodno da pišem bez bojazni da će me budni čuvari režima pogrešno shvatiti i oduvati na marginu života. Bilo mi je jasno da neminovno dolazi drugačije vreme i da je pravi čas da zapišem sve ono što mi je već vidljivo titralo u sećanju. Sela sam za trpezarijski sto, jer nisam imala pisaći, i za dvadeset i tri dana napisala taj svoj prvi roman kucajući na pisaćoj mašini tekst direktno iz glave. Tako je napisan moj prvi roman „Otvaranje lutke“.

Srela sam Dušana Kostića, podsetila ga na to da me je pre pet godina sklopljenih ruku zamolio da priču o svom ocu stavim „u romanče“ rekavši mu da je roman napisan, da ga sada prekucava  najbolji daktilograf  u gradu.

Obradovao se na ovu vest i rekao da mi daktilografkinja odmah priredi nekoliko kopija i da jednu dam njemu. Biće mi recenzent, svakako.

Telefonirao mi je nekoliko puta dok je čitao roman saopštavajući mi da je vrlo zadovoljan čitljivošću romana i da je tako nešto i očekivao od mene. Kada ga je pročitao sreli smo se u gradu i on mi je radosno saopštio da sam roman pisala vrlo sugestivno, živo, zanimljivo i da će to biti, kada bude objavljen, vrlo zapažen roman. No, mene je đavo kopkao da kvalitet rukopisa proverim i kod Mihajla Lalića  pretpostavljajući da će on biti mnogo strožiji prema napisanom tekstu. Njegova strogost mi je bila potrebna kako bih bila sigurna da roman neće biti zabranjivan. Ako on da „zeleno svetlo“ – onda neće biti nikakvih ružnih posledica po mene kada se roman objavi.

Dakle, Dušan Kostić ne samo što je napisao vrlo pohvalnu recenziju, čiji je fragment mnogo kasnije objavljen na koricama prvog izdanja ovog romana, već je odmah, pre objavljivanja romana,  nazvao Milivoja Markovića, glavnog urednika „Minerve“ u Subotici, sugerirajući mu da objavi moj roman. I zaista, pojavio se neposredno iza toga izdavački plan „Minerve“ u „Borbi“, u kome je krupnim slovima pisalo da je u planu za sledeću godinu objavljivanje i moga romana. No neposredno iza toga, jedne večeri, zazvoni telefon i kada sam sagovorniku potvrdila da sam to ja, čuh sledeće reči:

– Kako ste se vi usudili, sram vas bilo, da mi ovako nešto pošaljete kao roman? Znate li vi da ja ZNAM ŠTA JE TO ROMAN jer ja godišnje pročitam po 160 rukopisa? Pa vi ste pobrkali vremenske ravni. Vi ovde imate jednu kabadahijsku ličnost koja je jednom nogom u selu, a jednom u gradu… Ovo ovakvo ne može biti objavljeno.

Sela sam na stepenik naspram stalaže na kojoj je stajao telefon. Noge su me izdale. U glavi mi je bio vakum. Praznina, crnilo. Nisam verovala da čujem ono što čujem. Pošto sam ćutala stisnuta grla, nastojeći da ostanem pri sebi, ljutit glas Milivoja Markovića je splasnuo. Nastavio je tiše, nekako pokroviteljski:

– Dođite da vam pokažem šta treba da izmenite pa bi se onda nešto moglo uraditi, jer tu, ustvari, i ne treba mnogo da se ispravlja…

Muž je video da me snašla muka jer sam sve vreme ćutala, ćutala i slušala glas koji me drobio. Kada sam posle, sva smoždena, ispričala šta mi je rečeno, muž preseče Gordijev čvor:

– Nećeš da putuješ nigde! Niti mu se više javljaj! On je čuo da si zgodna ženska. Hteo bi da te povali. Zato te i zove.

Nazvala sam Dušana Kostića i doslovce mu prenela šta je Milivoj Marković rekao, a Dušan Kostić je, kipeći od besa, na to rekao:

– Laže! Laže! Laže! Ah, pa svašta ću mu reći…

Zamolila sam ga da se ne zamera starom poznaniku i rekla da ima i drugih izdavača. I onda sam mu još rekla kako je ovaj rekao da godišnje pročita sto šezdeset rukopisa. Dušan je sada frktao ironišući:

– Sto šezdeset rukopisa godišnje! Ma je li?!! Sto šezdeset! Pazi ti to! Pa dabome, zato tako površno i rasuđuje jer on, znači, ni jedan ne pročita kako treba…

To se događalo 1981. a  taj moj roman će tek 1985. objaviti Matica srpska u Novom Sadu, ali o putešestviju toga rukopisa govoriću u nekoj drugoj priči.

***

Za odlazak u Plav na književne susrete Opština je poslala dva automobila. U jednom smo se smestili Dušan Kostić i njegova supruga Rajka. Meni su prepustili mesto napred. U drugom automobilu su bili Zuko Džumhur i njegova supruga Vezira i Aco Prijić i njegova supruga Ljubica.

Automobili su bili modernih linija, skoro novi. Čim kretosmo shvatih da je naš automobil neko posebno vozilo jer je radio veza odmah bila uključena:

– Orao zove sokola, orao zove sokola!…

Vozač nije odgovarao. Kao da nije ni čuo pozive. Svakih desetak minuta signal se ponavljao:

– Orao zove sokola! Orao zove sokola!

– Možemo li mi tog orla malo da ućutkamo da nam više ne klikće tako revnosno? – pitao je Dušan Kostić zavaljen na zadnjem sedištu pored svoje Rajke.

– Ne možemo – odgovorio je vozač kroz škrti osmeh.

I tako sve do Plava orao je zvao sokola, a soko se nije odazivao.

Dok sam se smeštala u hotelskoj sobi pokucaše na vrata i uđoše Ljubica i Vezira.

– Došle smo da te zamolimo nešto… Da pripaziš da se Zuko i Aco ne napiju.

Odgovorih zbunjeno da ne znam da li će to biti u mojoj moći, ali one me uveravahu da i Aco i Zuko vrlo cene moje prisustvo i da će me sigurno poslušati.

U hotelskom restoranu sedeli smo svi za istim stolom. Konobar je doneo Dušanu, Rajki, Veziri, Ljubici i meni razne sokove i kafu, a pred Aca i Zuka je stavio stakleni bokal vode, po čašu za vodu i majušne čašice sa lozovom rakijom.

Ljubica i Vezira su mi krišom davale znakove pokazujući mimikom na majušne čašice lozovače.  Ne znam šta je trebalo da radim. Verovatno da ih brojim. No, za divno čudo i zadovoljstvo Ljubičino i Vezirino, Zuko i Aco su samo pili vodu iz onih velikih čaša, a rakiju, jedva da su po koju kap, srknuli. No, Aco je sve više podizao glas. Počeo je skoro da viče i Ljubica mi šapnu sva uspaničena:

– Ne znam kako se napio od vode.

Posle mnogo natezanja raziđosmo se po sobama. Ljubica je pridržavala Aca, Vezira Zuka.

Ujutro za doručkom zatekoh Rajku i Dušana. Kada upitah Dušana kako su se sinoć Aco i Zuko onako napili, a nisu popili ni po dve čašice rakije, Dušan se šeretski osmehnu i otkri tajnu:

– U malim čašicama od rakije bila je voda, a u bokalu od vode  lozova rakija.

***

Bila sam toga leta kod zaove u Vrnjačkoj banji kada me je nazvao Dragoljub Šćekić uveravajući me da bez mene ne može da se formira Književna zajednica u Herceg-Novom i da moram da prekinem svoj odmor kako se ljudi iz  književnih zajednica Vrbasa, Mostara i Banja Luke ne bi razočarali pošto će doputovati da sa nama ugovore zajedničku saradnju. Nevoljno sam  pristala na to. Sastanak je bio u hotelu „Metalurg“, u Igalu. Na sastanku su bili Zuko Džumhur, Dušan Kostić, Milenko Vico, Dragiša Madžgalj, Miraš Martinović, ja, lokalni novinari  i Dragoljub Šćekić, sa pripremljenim papirima za osnivanje Književne zajednice. Iz Mostara, Banja Luke i Vrbasa nije bilo nikoga. I dok si lupio dlanom o dlan Književna zajednica je formirana, prisutni su to potpisali, a onda je nastalo natezanje oko izbora predsednika.   Nisam htela da prihvatim da to budem ja, ni za živu glavu. Onda je Dušan Kostić uzeo reč i rekao tiho i razgovetno:

– Bosiljka, u Opštini, u Sudu, u bankama su sada na važnim položajima tvoji bivši učenici. Niko od nas ovde prisutnih nema toliki autoritet kod njih koliki imaš ti. Kada se bude nešto  bitno odlučivalo za Književnu zajednicu koga će oni tamo pre poslušati, nas ili tebe? Naravno tebe. Ti budi formalno predsednik, a evo, Dragoljub Šćekić se obavezuje da će sve poslove on obavljati, a ti ćeš samo potpisivati tamo gde treba.

Onda mi se i Zuko Džumhur obratio skoro istovetnim rečima, ali za razliku od Dušana,  koji je to izrekao molećivo, Zuko je to rekao nestrpljivo, čak možda i ljutito.  Iz onoga šta je i kako rekao moglo se tačno nasluititi da je mislio da se nećkanjem prenemažem.

I tako se, iako nevoljno, prihvatih te funkcije…

***

Posle smrti supruge Rajke, Dušan Kostić je bio vidno potišten i zamišljen. Sedeli smo na terasi „Zdravljaka“ preko puta kina, tamo gde je sada „General turist“. Grozdasti cvetovi glicinije su se ljuljuškali iznad naših glava, a Dušan je ćutao i pućkao lulu. Pozvao me je da tu dođem kako bi mi dao svoju najnoviju zbirku pesama, koju mu je upravo doneo Janko Brajković, glavni urednik Unireksa iz Nikšića. Zbirka je bila posvećena njegovoj preminuloj supruzi Rajki i zato je nazvana TRISTIJA. Tada mi Janko Brajković zatraži rukopis da objavi i moju zbirku. Imala sam pripremljenu i naslovljenu BRAT BRATU. Dok sam je pisala osećala sam da će se dogoditi grozne stvari, da će brat bratu podmetati kukavičije jaje. Izmenila sam po nagovoru nekih kolega u poslednjem času naslov u SVOĐENJE  REČI, a kada se neposredno iza toga dogodio rat i kada je izbilo na videlo šta je brat bratu činio duboko zažalih zbog toga, prisećajući se Dušanovih reči kada mi je govorio da sledim iključivo svoj unutarnji glas.

Dušana sam sve ređe viđala zato što je zatutnjao rat i što su se svi razgovori svodili na isto: o ratu, a i zato što se mesto gde su se  sretali umetnici preselilo u dvorište Gradskog restorana, u dograđeni deo iza zgrade, što je bilo nekako zavučeno, ne pod okom. Trebalo je baš imati vremena da se tamo svrati, odvojiti najmanje jedan sat, koliko je trebalo da se sa svima prisutnima prozbori po koja reč. Taj dograđeni prostor je bio vrlo prijatan, sav u staklu i drvetu, ispod velike krošnje eukaliptusa. No, ja sam uvek bila u nekoj trci i retko sam mogla da odvojim vreme da tamo posedim i učestvujem u razgovoru zbog čega danas žalim.

Početkom oktobra 1997. godine došao je u moju kuću Velizar Bošković i pitao me da li znam da je Dušan u bolnici, u Meljinama. Rekla sam da ne znam, a on je rekao da bi bilo lepo kada bih otišla da ga posetim, ali mi nije rekao da je teško bolestan ni od čega je oboleo. Iz dana u dan sam odlagala tu posetu uverena da se radi o nekoj banalnoj prehladi ili nečem sličnom, a onda je odjeknulo: Dušan Kostić je umro u bolnici u Meljinama 17. oktobra 1997.

Ispraćaj je bio iz kapele na Gradskom groblju. Bila sam začuđena koliko je malo sveta bilo. Čak niko iz škole, niti jedan profesor, niti jedan učenik, a bio je pisac čija su se književna dela obrađivala kao obavezna školska lektira. Bili su prisutni samo prijatelji i oni koji su ga uvažavali i voleli. Bez pompe i govorancija, nevelika grupa ljudi opraštala se skromno i ćutke od dobrog čoveka i značajnog pesnika i pisca za decu. Toga dana Dušan je krenuo na svoje poslednje putovanje ostavljajući nas da ga pamtimo po krupnom stasu, dubokom i vedrom glasu i po luli iz koje je stalno pućkao guste kolutove dima.

Petar Kraljević, hercegnovski multiinstrumentalista, kompozitor i tekstopisac, po tradiciji koju njeguje već treću godinu objavio je novogodišnju himnu i ponovo dokazao da uspješno pliva kroz sasvim različite žanrove i tematike. ”Primorska”, kako je naslovljena – premda je u radnoj verziji nosila naziv ”Pjesma” – premijerno je izvedena u decembru, na manifestaciji hercegnovske nezavisne scene 12h re:hub, u motelu Dubrava.

”Do Pjesme vjerovatno ne bi ni došlo, no Duje iz Castel Nuovo ansambla je rekao otprilike ‘Petre, majku mu, daj nešto novo mediteransko, da klapa pjeva, a da bude po uzoru na već provjerene, uspješne stvari…’
Dio zahtjeva sam ispunio, ali ovo ‘po uzoru na već provjerene’ sam izbjegao, uključio diktafon i trasirao potpuno autentičnu stvar. Potom sam, po ko zna koji put, zaključio da bi češće trebalo da aktiviram diktafon, papir, olovku, notepad… jer gotovo svakodnevno štošta prođe kroz glavu” – kaže Petar.

”Primorska” je pisana, kaže Petar, za mlade naraštaje, ali ni starijima ne bi bila suvišna kao lekcija. I muzička i etička.

”Lično mi je najdraže što je par tradicionalnih fraza uspješno prebačeno u sasvim novi kontekst: “Pjesma nas je održala” (njojzi hvala) i “pjevati se mora” (CG svatovska “u neđelju svadba mi je”)
Drugi dio Pjesme donosi ono pred čim se svaki arogantni nacionalista ili religijozec može samo pokriti po ušima. Već znamo za pojmove “braća po materi, braća po oružju…” međutim, ovde kaže “Svi smo mi nečiji sinovi, braća smo po prirodi” i to se odnosi na svako, ama baš svako ljudsko biće na planeti; Pa da vidimo junaka/mudraca koji će to da ospori” – objašnjava Petar.

Ovogodišnja himna je snimana u kućnim uslovima, uz akustičnu gitaru.

”Takoreći “kasetofonski” sirovo ali dovoljno razgovjetno da klapaši mogu upratiti priču, za izvesti u predstojećim februarskim danima… pa i ostalim. Produkcijski čistunci se vole narugati na takve snimke i ja ih potpuno razumijem, ali kod istih rijetko kad možemo čuti ZAista NOvu pjesmu. Priroda svakom dala nešto, nikom sve; tako valjda i mora biti. Misija je  da energiju koja se rasipa na međusobno ruganje i podbadanje preusmjerimo na kooperativnost… tek to je istinski progres” – kaže ovaj hercegnovski autor koji sam vrlo vješto pokriva tekst, muziku, aranžman, produkciju i izvedbu.

Prošlogodišnja Petrova himna je bila mashup rock standarda “Kako je lepo biti glup” Riblje čorbe i  remixa “Doop” istoimene holandske grupe, dok je godinu prije toga eksperimentisao sa elektronikom.

„Tradicija Praznika Mimoze za nas stvara obavezu i odgovornost da se nastavi i da se uradi sve da ona bude bolja i kvalitetnija“, poručeno je sa  današnjeg koktela za predstavnike medija u foajeu dvorane Park uz konstataciju da je sve spremno za početak 48. Praznika mimoze.

Manifestacija koja uskoro proslavlja pola vijeka, u posljednjim godinama se sve više vraća konceptu koji je bio ideja od osnivanja, da to bude turističko-propagandna manifestacija koja će tokom zime upotpuniti ponudu Herceg Novog.

Prva manifestacija odžaće se već u subotu 28. januara, kada će praznik biti najavljen „Abrumom“ – defileom alegorijskih kola od Igala do Trga Nikole Đurkovića, postavljenjem lutke Krnevala krivca za sve što nam je bilo nemilo u protekloj godini, a čije je ime Kolektorista Fekalista, da bi uslijedili koncerti bendova Madicine i Milf Hunters u parku Boka.

Organizatori, JUK Herceg Fest i Opština Herceg Novi dodaju da je ove godine učinjen iskorak naprijed uvršatavanjem, između ostalog, programa „Prijatelji u gostima“

,,U okviru njega dvije manifestacije – Dani Francuske i Dani Beograda. Ideja je bila da ove godine program Mimoze bude proširen, da razbije lokalne granice, ulazeći u nešto što se zove internacionalizacija festivala“, rekao je direktor Herceg Festa Stevan Koprivica.

„Kada smo pozvani da Francuska bude gost, ambasadorka Tudik nije se dvoumila i odmah je sa oduševljenjem prihvatila predlog. Ovo je zaista čast za Francusku i prilika da predstavimo svoju kulturu i vrijednosti“, kazao je otpravnik poslova Ambasade Francuske u Crnoj Gori i direktor Francuskog instituta, Žan Žak Forte i istakao dugu i dobru saradnju Francuske sa Crnom Gorom i Herceg Novim. Dani Francuske održaće se 13, 14. i 15. februara. Prvi dan je rezervisan za ulični performans „Ljudi sa visina“, koji će izvesti tri umjetnika na štulama, najavila je Jelena Delević iz Francuskog instituta u Podgorici. Drugog dana će u Herceg Novom nastupiti francuska muzička grupa Baden Baden, a 15. februara će se održati gastronomsko veče na kojem će specijalitete francuske kuhinje pripremati Radmila Rajković, šefica kuhinje rezidencije Ambasade Francuske.

Manifestacija Dani Beograda plod je saradnje sa Turističkom organizacijom Grada Beograda, a održava se uz podršku Generalnog konzulata Republike Srbije u Crnoj Gori. Generalni Konzul Srbije u Crnoj Gori Zoran Dojčinović kazao je da će turistička ponuda srpske prijestonice biti predstavljena 6, 7. i 8. februara kroz kulturno-umjetnički program i bogat gastronomski program. Učestvovaće glumice Ljiljana Jakšić i Nataša Poposka, umjetnički centar „Talija“ sa orkestrom, a za pripremu tradicionalnih specijaliteta zadužen je poznati skadarlijski restoran „Tri šešira“.

Novost je i da će ove godine tri manifestacije biti održane u Igalu– „Dan picigina“ i „Ulica za ples“ 9. februara,a 10. februara „Đardin“,  izložba cijeća i izbor najljepšeg aranžmana u hotelu „Vojvodina“.

Direktor „Herceg-Festa“ dodao je da je program 48. Praznika mimoze bio definisan ranije nego što je to bila praksa prethodnih godina, što je omogućilo efektnu promotivnu kampanju u cijelom regionu.

„Sve je rađeno tokom višemjesečnih priprema, u intenzivnoj saradnji po svim pitanjima sa Opštinom Herceg Novi i javnim službama i preduzećima. Ovo je gradski praznik i grad ovakvim manifestacijama dokazuje svoj vitalitet“, istakao je Koprivica.

Praznik Mimoze biće zvanično otvoren u petak, 3. februara karnevalskom povorkom od Igala do Trga Nikole Đurkovića i koncertom Tonija Cetinskog.

Izložba ,,Ako si cvijet, budi mimoza u Novom”, koju čini kolaž uspomena – od fotografija svih maskenbala sa ,,Praznika mimoze” od nastanka 1969. godine i fotografija gostovanja karavana u drugim gradovima i zemljama poput onih u Budimpešti i na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu, preko starih plakata, ručno pisanih i crtanih poziva za pristupanje mažoretkama, do uniformi i raznih naslovnih strana časopisa na kojima su mimoza i mažoretke, kao i mnogi drugi detalji – biće otvorena u ponedjeljak u 19h u  galeriji ,,Novi to sam ja” na glavnom trgu.

,,Svake godine, rađanjem novih cvjetova mimoze, rađale su se i nove  ideje koje su učinile ovaj tradicionalni praznik posebnim. Brojne anegdote i priče o lijepom druženju i promociji Herceg Novog i njegovog cvijeta su neizostavni detalj kada je u pitanju Praznik mimoze. Upravo će odabirom ovakvih anegdota, na samom otvaranju, posjetioce galerije pozdraviti dugogodišnji turistički radnici i entuzijasti Anton Krstović, Dragan Ristić, Ilija Budeč, Dragan Kosić, Aleksandar Saša Vidić, te dugogodišnji predsjednik Turističkog saveza Herceg Novi, Lazar Seferović”, poručuju iz Turističke organizacije Herceg Novi koja je i organizator izložbe, ističući da je cilj događaja, a u susret 48. ,,Prazniku mimoze”, svjedočenje o počecima i trajanju februarske fešte od njenog nastajanja do sada.

Postavka će biti izložena do 21. februara, a vrata galerije „Novi to sam ja“, na Trgu Nikole Đurkovića, otvorena su za sve zainteresovane posjetioce svakog dana od utorka do subote od 9 do 20h.

Opčinjena eksperimentisanjem, voli stvarima da daje poneki dodatni smisao, nekima čak potpuno nov život – opis je posljednjih radova hercegnovske umjetnice Izabala Matoš koja će se u svom gradu poslije pet godina pečalbe predstaviti izložbom grafika. Postavka radova iz ciklusa ,,Tetra Vita“, na ambalaži tetrapaka, biće izložena sljedećih mjesec dana u galeriji ,,Sue Ryder“ na Belavisti, a otvaranje je u ponedjeljak u 18:30 časova.

,,Nakon pet godina povratak u galeriju Sue Ryder. Opet sam tu! Između mora i zemlje. Volim Herceg Novi posebno u vrijeme kad u kosama pet Danica bujaju mimoze i svoj miris upliću u kamen. Fešte se pripremaju. Maškare pozivaju na ples“, priča Izabela za Herceg Novi Cool.

Ona pojašnjava da su radovi nastali grafičkom tehnikom suve igle, a da su na grafikama, štampanim na pamučnom papiru dimenzija 70cm x 50cm, mediteranski pejzaži kojima se uvijek vraća.

Izložba je na neki način ekstenzija spota brit-pop benda Blure, Coffee&Tv, u kome je glavni lik tetrapak mlijeka koji se dao u potragu za nestalom osobom. Sentimentalna urbana priča sa happy endom je obilježila je muzičku scenu krajem devedesetih. Inspirisana njome, nasuprot svesprisutnoj težnji ka analizi u savremenoj umjetnosti Izabela nomadskim duhom željnim širine oplemenjuje realnost i poziva na estetsko i poetsko iskustvo, kako je u katalogu izložbe objasnila Nina Simović.

,,Poput vode što kruži u prirodi, pokušavam nastaviti životni put ambalaže tetrapaka. Pitam se gdje su bili. Kuda su krenuli ? Koga su vidjeli ? Sa kim su se sreli ? Koga su pozdravljali ? Da li su radosni ili tužni ? Da li su osjetli ljubav ? Zaljubili se ? Da li su kakvu melodiju pjevali ili možda udarali ritam vruć svojim metalnim stomacima?“, kaže Izabela i konstatuje da su neki već davno van njenog pogleda, ali je ipak uspjela sačuvati dio njihove storije.

,,U njenim rukama i praznina je sredstvo – otisci suve igle su uokvireni velikom bjelinom koja korenspondira sa crtežom. Nasuprot svesprisutnoj težnji ka analizi u savremenoj umjetnosti Izabela nomadskim duhom željnim širine oplemjenjuje realnost i poziva na estetsko i poetsko iskustvo“, napisala je o Izabelinoj umjetnosti kritičarka Nina Stanković.

Izabela kaže i da je muzika uvijek prisutna tokom njenog stvaranja i da je to jedan od bitnih motora koji je pokreću.

,,Neke od omiljenih pjesama su ugravirane u ovo putovanje tetrapaka. ‘Traveling salesman’, ‘Where the fireweed grows’- Patrika Watson-a, ‘It’s up at the end of July’, ‘Welcome back Monkeys’, ‘A World of Wonder’ – italijanskog benda C’mon Tigre…Tu su upisane i melodije grupa Morphine, Tindersticks kao i tunižanskog kantautora Anouar Brahem-a koji poziva na putovanje mediteranom čarobnim zvucima oud-a. Želim sa vama podjeliti stranice tog intimnog dnevnika“, poručuje Izabela.

Prestižni Hercegnovski zimski salon ove godine proslavlja pedesetogodišnjicu  postojanja. Ovaj jubilej manifestacije kroz postojanje značajne na cijelom jugoslovenskom prostoru biće obilježen retrospektivnom izložbom, kroz postavku koju čine radovi 75 crnogorskih likovnih umjetnika – 55 slikara i 22 skulptora, nagrađivanih na Salonu od 1968. do danas. Otvaranje je zakazano za  četvrtak, 2. februar u 19 sati, u galeriji Josip Bepo Benković. Ovoga puta, samo iz tehničkih razloga, Salon je izdvojen iz Praznika mimoze.

Pravilović, Stanić, Prijić, Todorović, Karadžić, Raičević, Burić, Lipovac, Gvozdenović, Slovinić, neka su od imena umjetnika čije će radove hercegnovska publika imati priliku da vidi na zidovima gradske galerije i podsjeti se visokih umjetničkih dosega koji su u Herceg Novom promovisani, ali i nastajali i školovani. Salon će se, najavljeno je, vratiti izvornoj ulozi da prikaže ali i diferencira izložene radove.

Promotivni video 50. Hercegnovskog zimskog salona

”Posljednjih deset godina na Salonu su dodjeljivane ravnopravne nagrade, što je nedopustivo, jer ako imamo kompetentan žiri moramo imati definisanu prvu, drugu i treću nagrada” – objasnio je Đuro Prijić, direktor hercegnovske gradske galerije i muzeja.

On je izrazio zadovoljstvo što su jubilarni katalog koji prati izložbu uređivali, u okviru Savjeta,  Vojo Stanić, Lazar Seferović, Luka Berberović – doajeni likovne umjetnosti koji su Salon svojim radom kroz decenije i stvorili.

”Kroz 50 godina Salona nagrađeno je 118 radova u raznim tehnikama. Mislili smo da ćemo imati mjesta, na dva galerijska nivoa, da izložimo sve – ali prostora ipak nije bilo dovoljno, pa smo zato odabrali da izložimo nagrađene radove crnogorskih umjetnika. U istoriji ove prestižne likovne smotre izloženo je, inače, preko 1500 radova” – pojasnila je Anita Šimić, PR galerije i član uređivačkog odbora.

”Vratite se u nazad desetak godina dešavalo se da na otvaranju bude po deset ljudi, dakle publiku je lako rastjerati, i sada smo shvatili da se publika mora vratiti, a vraća se po meni tako što se i salonu vrati likovnost, a ne da bude baziran na instalacijama, koje ja poštujem, ali one su za nešto drugo” – objasnio je Đuro Prijić, direktor galerije, kako je trasirana koncepcija za naredne godine Salona.

Od 1968. godine i prikaza tadašnje hercegnovske scene, stasale u legendarnoj Lubardinoj Umjetničkoj školi, preko izdanja koja su okupljala umjetnike cijele Jugoslavije, kroz neminovne koncepcijske promjene, Hercegnovski zimski salon  prati presjek likovnog života ovdašnjih prostora, ali mu daje i pravac i zamajac.

,,Biti odabran u selekciji, izlagati na Salonu, biti nagađen, bila je, osim lične satisfakcije i značajna referenca za napredovanje u karijeri i profesionalnom sazrijevanju, ne samo umjetnika, već i likovnih kritičara, istoričara umjetnosti/selektora Salona. Hercegnovski zimski likovni salon uvijek su realozovali, podržavali i otvarali najistaknutiji umjetnici, stručnjaci, intelektualci svoga vremena, ovdašnjeg i bivšeg jugoslovenskog prostora, počev od prvog Salona, davne 1968. godine kojeg je otvorio tadašnji predsjednik Udruženja likovnih umjetnika SR Crne Gore, umjetnik Aleksandar –Aco Prijić, kroz plejadu istaknutih koji su uslijedili – umjetnici koji su izlagali na Salonu, istoričari umjetnosti – selektori/članovi žirija, književnici (Mihailo Lalić, Blaže Koneski, Zuko Džumhur…), i društveni radnici (ministri kulture i predsjednici Opštine Herceg Novi“, napisala je u pratećem katalogu istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka Anastazija Miranović. Ona je za Hercegnovski Salon kazala da je to u stvari „Luča mikrokozma koja će (sa)čuvati sliku (skulpturu, crtež…), kao neugasivu iskru esencije umjetničkog stvaranja“.
Miranović je podsjetila da Hercegnovski zimski salon obilježava zlatni jubilej u godini proslave 110 godina od rođenja velikog crnogorskog umejtnika Petra Lubarde i da su ta dva jubileja, kako je rekla, sudbinskim usudom vezana.

,,Upravo je Lubarda zaslužan za osnivanje čuvene Umjetničke škole, prvo na Cetinju, a potom, 1948. za njeno izmještanje u Herceg Novi. U hercegnovska praskozorja i velike žute narandže u njegovim đardinima, kako je govorio još jedan od velikana – Dado Đurić. Tu je škola dostigla svoje edukativno-stvaralačke vrhunce…Ostalo je istorija…Lubarda, Milunović, Prijić, Stanić, Dado, Tošković… U slavljenju slike i slikarstva (čitaj likovnih umjetnosti), u zemlji koja slovi za zemlju slikara, Herceg Novom, pored Cetinja i Nikšića, nedvojbeno pripada zasluga sticanja tog epiteta“, napisala je Miranović uz konstataciju da se potpuno podrazumijevajućim činilo baš u Herceg Novom, osnivanje Salona posvećenog likovnim umjetnostima. Salon je u svojim počecima bio usko povezan za lokalni kulturološki ambijent, međutim vrlo brzo je prerastao hercegnvoski i crnogorski kontekst okupljajući umjetnike i selektore sa prostora bivše SFRJ i šireg regiona.  ,,U zavisnosti od društveno-političkog konteksta, finansijskih mogućnosti i sličnog, Salon je imao diferentne koncepcijske realizacije – nekada je imao isključivo crnogorsku selekciju, nekada međunarodnu, a bilo je i izdanja Salona bez crnogorskih predstavnika. U širokoj amplitudi raznorodnih društveno-političkih gibanja, koja neminovno reflektuju duh vremena u umjetničkim djelima, svega nekoliko Salona slične profilacije omogućavaju kontinuirani slijed, analizu, kritički osvrt na stanje ovdašnje likovne scene”, zaključila je Miranović.

Pedeseti Hercegnovski zimski salon će u četvrtak, 2. februara 2017. godine u 19h svečano otvoriti ministar kulture, Janko Ljumović.

Nova knjiga hercegnovskog publiciste, istoričara umjetnosti Lazara Seferovića, posvećena pomorskom kapetanu, galeristi i filatelisti, Tomu Katuriću biće predstavljena večeras od 19:30h u Dvorani „Park“. Kako je najavio Seferović ovim djelom će zaokružiti svoj stvaralački opus

,,Dragi moji sugrađani od Herceg Novog preko Tivta do kotora, vrijeme je sustiglo starog profesora da se po četvrti put i konačno javi ovom oproštajnom knjigom o uglednom našem filatelisti Tomu Katuriću, koji nas je proslavio u svijetu i svrstao se među našim mnogim znamenitim precima i sada i potomcima Bokelja, po kojima nas svijet priznaje i poštuje. Malo je takvih ličnosti koje su pronijele glas svojih rodnih Kamenara, Herceg Novog, Boke Kotorske i Crne Gore  kao što je to uradio Tomo Katurić. Zato sam ga i nazvao počasnim i stvarnim ambasadorom kulture i kulturnog naslijeđa našeg podneblja“, napisao je Seferović na svojoj FB strani.

Seferović objašnjava da knjiga ima 220 strana sa 400 reprodukcija, kao i prikaze kompletne filatelističke kolekcije nosioca velikog broja zlatnih odličja sa svjetskih izložbi i člana londonskog ,,Kraljevskog filatelističkog društva”, čiji je pokrovitelj engleska kraljica Elizabeta II

,,Tomo Katurić svojim nenametljivim radom i  stalnim djelovanjem, pokazao je da zaslužuje da ima ovakvo predstavljanje, jer je i  mene, kao stanovnika ovog grada i Tomovog  sugrađanina  impresioniralo to što ostavlja trag o nama  u svijetu, uz sjajne tragove o sebi, o porodici, Crnoj Gori, Boki i o svojim Kamenarima“, konstatovao je Seferović i istakao da se na oproštaju od pisanja knjiga mora zahvaliti svojoj porodici.

,,Knjige ne bi bile urađene bez mog unuka Mateja Pašete koji je magistrirao dizajn na fakultetu u Londonu, i mog sina Sergeja kao stručnog savjetnika“, konstatovao je Seferović uz najavu da će na promociji knjige govoriti pisac i književni kritičar, Vujica Ognjenović, slikar i pisac, Minja Bojanič, kustos Pomorskog muzeja u Kotoru, Petar Palavršić, kao i Tomo Katurić kojem je knjgia i posvećena.

”Oduvijek su se knjige dijelile na dobre i loše i oduvijek ih je bilo teško okarakterisati na prvi pogled. Međutim, ovo je knjiga za koju se nakon prvih stranica odmah vidi koliko je značajno i veliko djelo” – kazao je književnik i kritičar Vujica Ognjenović koji je bio i recenzent sinoć promovisane knjige istoričara umjetnosti, profesora Lazara Seferovića, posvećene Tomu Katuriću, pomorskom kapetanu, galeristi i filatelisti. Predstavljanje ovog kapitalnog biografskog, ali i djela o istoriji jedne porodice i samih Kamenara, počelo je nastupom Exodusa, a nastavljeno je projekcijom i reprodukcijom tekstova iz knjige. Upravo ta skladna korelacija teksta i likovnog izražaja u knjizi je nešto po čemu se izdvaja ovo djelo, kazao je Ognjenović ističući da ,,iznošenje istinitih podataka specifičnim načinom pisanja, ovom dokumentranom štivu daje ogromnu i literarnu crtu“.

Predstavljajući svoju knjigu, Seferović je pričao o ukupnom djelovanju Toma Katurića podsjetivši da je tokom jednog predavanja učenicima u Nju Delhiju  Katuriću postavljeno pitanje: koliko stotina hiljada stanovnika imaju Kamenari

,,On je odgovorio – nepunu hiljadu. Međutim, mjesto je dovoljno veliko da bude prepoznatljivo sada i u svijetu. Stoga je Tomo najbolji  ambasador kulture, ekologije, flore i faune, Boke i Crne Gore, na svim kontinentima, osim na Arktiku i Antarktiku. Duboke bokeške korijene ima njegova porodica, prisutna  preko tri vjeka u Kamenarima, a pomorstvo i filateliju Tomo je naslijedio od svojih predaka za koje je takođe nađeno mjesto u ovoj knjizi“, rekao je Seferović.

Minja Bojanić, novinar i publicista, je istakao da njegova saradnja sa Katurićem traje punih 25 godina i prisjetio se prvih susreta sa domom Katurića i kućom u Kamenarima koja ga je, kako je rekao, fascinirala još kao dječaka.

,,Fascinirala me samim svojim položajem, a kasnije sam pokušavao da dokučim otkud ona tu, uronjena sa skoro sve četiri stope u more“, rekao je Bojanić i dodao da su od te prve fascinacije, tokom višedecenijskog druženja sa Katurićem, proistekli i brojni tekstovi koji su dijelom i objavljeni u knjizi Lazara Seferović.

A kako su pomorstvo, trgovina, umjetnost  i kolekcionarstvo u stvari stvar genskog koda u porodici Katurić ispričao je Tomo Katurić objašnjavajući da filatelija nije samo skupljanje poštanskih maraka, već ispisivanje istorije jednog kraja.

,,Ono što su stari pisali i što se njima pisalo, sakuplajlo se i prenosilo sa pradjeda, kapetana na jedrenjacima, na djeda Toma, pa strica Lazara građevinskog inženjera, a nakon  njega, od 1974. godine isto nastavljam i ja ulažući dosta znanja, truda i novca u priču o filateliji. Jer, filatelija nije samo skupljanje maraka. Filatelija je nauka, jer po pravilima Svjetske i Evropske federacije, 35 poena nosi znanje, opis, istraživanje. Prema nekim podacima od 100 filatelista  uspješno je tek njih dvoje ili troje“, rekao je Tomo Katurić koji je nosilac velikog broja zlatnih odličja sa svjetskih izložbi i član londonskog ,,Kraljevskog filatelističkog društva” čiji je pokrovitelj engleska kraljica Elizabeta II.

,,Izabelini radovi su kritika, a istovremeno i apel savremenom društvu, jer možda još uvijek nije kasno za promjene. Ako u njima pronađete inspiraciju s lakoćom ćete promijeniti svoje navike“, kazala je istoričarka umjetnosti Kristina Milatović otvarajući izložbu radova hercegnovske umejtnice Izabele Matoš. Izabela se u svom gradu u galeriji Sue Ryder na Belavisti, poslije pet godina pečalbe predstavila grafikama iz ciklusa ,,Tetra Vita“, nastalih graviranjem na ambalaži tetrapaka.

,,Nigdje nisam željela ovaj ciklus prikažem prije nego u Herceg Novom, jer je ovo moj grad i vi ste moja najdraža publika. Stoga mi je neizmjerno drago što sam se sa galerijom dogovorila i što smo našli termin“, kazala je Izabela na otvaranju izložbe i pojasnila da su radovi nastali grafičkom tehnikom suve igle, a na grafikama, štampanim na pamučnom papiru dimenzija 70cm x 50cm, su mediteranski pejzaži kojima se ona uvijek vraća, kao i svom gradu – Herceg Novom. Izabela je, kako i sama kaže, opčinjena eksperimentisanjem, voli stvarima da daje poneki dodatni smisao, nekima čak potpuno nov život, tako je i sa ciklusom ,,Tetra Vita“ koji je na neki način ekstenzija spota brit-pop benda Blure, Coffee&Tv, u kome je glavni lik tetrapak mlijeka koji se dao u potragu za nestalom osobom. Sentimentalna urbana priča sa happy endom je obilježila je muzičku scenu krajem devedesetih. Inspirisana njome, nasuprot svesprisutnoj težnji ka analizi u savremenoj umjetnosti Izabela nomadskim duhom željnim širine oplemenjuje realnost i poziva na estetsko i poetsko iskustvo.

,,On se pita gdje je taj, u ovom slučaju tetrapak bio, šta je preživio, da li ima emocije, da li je već bio iskorišten u neke druge svrhe te u tom promišljanju i igri dolazi na ideju da mu ona sama podari neki drugi život i spasi ga od uništenja iliti kante za smeće. Kroz taj proces spasenja nastaje ova, mogu slobodno reći, sjajna serija grafika, a njeno polazište leži u crtežu kao najintimnijem izrazu umjetnice“, kazala je Milatović objašnjavajući da se unutar ovih kadrova definišu dvije strane priče.

,,Prva je ona apstraktnija ili oblik koji tetrapak dobija prilikom procesa stvaranja ove druge, a druga je naizgled bajkoviti prikaz same radnje smještene u srcu istog. Vrlo lucidno i majstorski Izabela koristi već postojeće linije, mada one nisu polazna tačka ostalih koje utiskuje, dok bojom koja ima ulogu simbola, kreira atmosferu crteža, a preovladavaju crvena, plava i zelena. Ljudska figura u svakoj prici ima drugu ulogu, a prate je floralni elementi kao i već postojeća arhitektonska obilježja Mediterana, pa tako prepoznajemo Mamulu, Gospu od Škrpjela i druge, kojima nas poziva na tradiciju i istoriju“, kazala je Milatović. Postavka grafika iz ciklusa ,,Tetra Vita“ će biti izložena do kraja februara u galeriji Sue Ryder na Belavisti.

Jubilarni 50. Hercegnovski zimski salon biće otvoren večeras, u 19 sati. Djela 75 crnogorskih umjetnika – 55 slikara i 20 skulptora – nagrađivanih tokom pola vijeka najstarije jugoslovenske likovne smotre sa neprekidnom tradicijom biće izložena u galeriji Josip Bepo Benković mjesec dana, predstavljajući presjek veoma bogate likovne scene i impulsa koji je hercegnovska manifestacija davala razvoju jugoslovenske i postjugoslovenske umjetnosti.

”U slavljenju slike i slikarstva (čitaj likovnih umjetnosti), u zemlji koja slovi za zemlju slikara, Herceg Novom, pored Cetinja i Nikšića, nedvojbeno pripada zasluga sticanja tog epiteta, kako zbog bujne i bogate prirodne, jednako i zbog mentalne geografije umjetnika koji su se u njemu rađali, živjeli, formirali, stasavali. Potpuno podrazumijevajućim se činilo baš u Herceg Novom, osnivanje Salona posvećenog likovnim umjetnostima, slici…koja je jednako tu i nakon pedeset godina (nadamo se, biće i nakon još pedeset). Slici, u klasičnom medijskom iskazu i formi, ali i slici u proširenom polju virtuelnog svijeta, kojeg neminovno živimo. Tim prije je opstajanje slikarstva/slike, sklulpture, crteža kao klasičnih umjetničkih medija značajnije…” – zapisala je Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka, u veoma iscrpnom katalogu salona.

Od Đorđa Pravilovića, nagrađenog na prvom izdanju Hercegnovskog zimskog salona, do Jelene Tomašević, jednog od laureata prošlogodišnjeg izdanja te prestižne likovne smotre, na njoj je izlagalo preko 1000 umjetnika. Ranije jubilarne rekapitulacije uspješno su prikazivale dotadašnju istoriju salona, a ovogodišnja selekcija isključivo crnogorskih laureata odabrana je zbog galerijskog prostornog ograničenja, ali i kao otklon od koncepcijskog ponavljanja.

”Mislim da u 2017 godini, što se tiče likovne umjetnosti, neće biti obilježavanja značajnijeg jubileja u Crnoj Gori.” – rekao je Đuro Prijić, direktor hercegnovske gradske galerije i muzeja.

Publika će na ovogodišnjem salonu moći da vidi djela Voja Stanića, Luke Berberovića, Aleksandara Aca Prijića, Nikole Gvozda Gvozdenovića,Đorđa Angelovskog, Milovana Mikija Radulovića, Vaska Lipovca, Đorđija Bata Pravilovića, Slobodana Boba Slovinića, Anke Burić, Milivoja Babovića, Vesne Vukčević Bošković,Mirka Mitka Bulajića, Zorana Bulatovića, Milke Delibašić. Tijane Liščević Dujović, Natalije Đuranović, Darka Đurišića, Dragoljuba Draga Đurovića,Nataše Đurović, Tijane Gordić, Anđelka Arnautovića, Adrijane Gvozdenović, Slavice Gvozdenović, Milijane Istijanović, Dušice Ivetić, Mihaila Muja Jovićevića, Dragana Karadžića, Biljane Keković, Srdana Kovačevića, Stanka Kovačevića, Gordane Kuč Vukotić, Miodraga Kusovca, Irene Lagator, Petra Martinovića, Maria Maskarelia, Milene Durutović Mijović, Sretena Milatovića, Branka Mrdaka, Danijele Mršulja, Bogdana Musovića, Marka Musovića, Naoda Zorića, Pera Nikčevića, Boška Odalovića, Lazara Pejovića, Pavla Pejovića, Radovana Pejovića Riječkog, Sanje Perišić, Marka Petrovića Njegoš, Ivanke Vane Prelević, Siniše Radulović, Nikice Raičević, Igora Rakčevića, Adina Rastoder, Vjekoslava Sagera, Nade Marović Stanić, Maje Šofranac, Nenada Šoškića, Rajka Todorovića Todora, Luke Tomanovića, Jelene Tomašević, Borisa Veriga, Darka Vlaovića, Žarka Vojičića, Nikole Mija Vujoševića, Borisa Boća Vujovića, Sava Vujovića, Srđana Vukčevića, Ane Zarubice, Nikoline Zuber i Milenka Žarkovića.

Jubilarni salon otvoriće ministar kulture Janko Ljumović.

,,Pet decenija Hercegnovskog zimskog salona dokaz je vitalnosti Herceg Novog kao grada kulture, dokaz da se samo promišljenim konceptima može graditi i jačati kulturni identitet“, kazao je ministar kluture u vladi Crne Gore, Janko Ljumović otvarajući jubilarni 50. Hercegnovski zimski salon. On je rekao da Herceg Novi, kao prostor kulturne vitalnosti i bogatog nasljeđa, uz salon i druge manifestacije, jeste važna tačka umjetničkog i kulturnog identiteta Crne Gore. Postavku jubilarnog Salona čine djela 75 crnogorskih umjetnika – 55 slikara i 20 skulptora – nagrađivanih tokom pola vijeka najstarije jugoslovenske likovne smotre sa neprekidnom tradicijom. Postavka će biti izložena u galeriji Josip Bepo Benković do 2. marta, a predstavljaju presjek veoma bogate likovne scene i impulsa koji je hercegnovska manifestacija davala razvoju jugoslovenske i postjugoslovenske umjetnosti.

,,Pet decenija Hercegnovskog zimskog salona jeste prilika da se sagleda njegov životni ciklus, kroz iskustva i ostvarene domete, ali je jedno sigurno, da je manifestacija bila važna referenca za umjetnike koji su u polju vizuelnih umjetnosti stvarali i koji i dalje stvaraju, na različitim meridijanima“, kazao je ministar Ljumović uz konstataciju da je  zimski salon retrospektiva likovnog stvaralaštva u Crnoj Gori, ali treba težiti njegovom unapređenju i transformaciji u evropsku manifestaciju.

,,Promjene društvenog konteksta, kroz koje je prošao salon razlog su da u savremenosti i u godini jubileja dođemo do odgovora kako da pozicioniramo Hercegnovski zimski salon u budućnosti“, dodao je Ljumović. On je kazao da su sada zajedno grad i država da afirmišu ideju unapređenja salona.

,,Današnja Evropa jeste Evropa gradova i regiona, regiona koji se konstituišu izvan administrativnih granica. U takvom scenariju razvoja izazov jeste da se nova afirmicija regionalnog karaktera i značaja crpi iz dobre tradicije jugoslovenskog perioda do 1990. godine“, konstatovao je Ljumović i dodao da se od salona očekuje da ide u korak sa vremenom i da bude tačka sa koje se reflektuje poželjni razvoj umjetnosti. Ministar Ljumović je rekao i da je napravljen značajan napredak na posljednjih nekoliko salona, koji zasigurno ima pozitivan uticaj i na razvoj crnogorske umjetnosti i njeno uključivanje u savremene tokove, te da salon možda i ne bi bio to što jeste da nije hercegnovske publike koja sa izrazitim senzibilitetom vjerno godinama prati manifestaciju i njen je krucijalan dio.

Direktor Gradskog muzeja i galerije Đuro Beli Prijić je podsjetio da je 15. decembra 1968. godine održan prvi Hercegnovski zimski salon, a da je samo godinu prije toga u stvari galerija i nastala.

,,Zdanje u kojem se sada nalazi Galerija Josip Bepo Benković, nekada je bila ŠIPAD-ova prodavnica, koja je zahvaljujući hercegnovskim entuzijastima, na čelu sa Ilijom Pušićem i saradnji sa SUBNOR-om, 1967.godine postala reprezentativni izlagački prostor“. Kazao je Prijić. Na otvaranju je govorila i istoričarka umjetnosti Anastazija Miranović, kustos ovogodišnjeg salona i direktorica Upave za zaštitu kulturnih dobara, koja je kazala da je dovoljan razlog za respekt i podsticaj snaženju i unaprijeđenju Hercegnovskog zimskog likovnog salona upravo činjenica da se tragom njegovog poluvjekovnog egzistiranja, u kontinuitetu može pratiti presjek likovnog života ovdašnjih prostora.

Piše: Sanja Nikolić, Klub istraživača neistraženih oblasti (KINO)

Herceg Novi i  Klub istraživača neistraženih oblasti će, od 25. februara do 25. juna, biti baza filmske radionice pod vođstvom Miloša-Miše Radivojević, beogradskog reditelja prepoznatljive poetike, autora kultnih filmova: Kvar (1978), Dečko koji obećava (1981), Živeti kao sav normalan svet (1982) i Una (1984).

Organizator ovog kursa filma je nezavisna producentska kuća Famous Anonymous.

Koristeći kao polazište principe nezavisnog, autorskog, ostvarivog pristupa filmu, kojima je Miša ostao dosljedan u svom bogatom filmskom stvaralaštvu, filmski entuzijasti imaće priliku da nauče osnove zanata i naprave svoje prve autorske, filmske korake.

Film je evoluirao, iz bioskopskih sala preselio se u domove, a dostupnost novih tehnologija za snimanje i obradu pokretnih slika otvara jedno novo polje u kojem lični filmski izraz postaje moguć i ostvariv. Novi multimedijalni stvaralac može da sprovede zamisao od ideje do realizacije u potpunosti sam. Danas možemo snimiti film telefonom i ako želimo, predstaviti ga putem interneta. Koji su dometi i mogućnosti novog filma? Miša ima zanimljivu ideju:

“Imam jednu viziju da bi to bila velika šansa za film da vrati sve svoje dugove arhitekturi, muzici, likovnim umjetnostima i pre svega literaturi i da se vrati svojoj slici u pokretu bez muzike, povratak jednoj vrsti nijemog filma koju čovjek može da uradi sam, u intimi, za sebe, da snimi intimni dnevnik koji je krvav, tragičan, da napravi takav film za sebe, da on bude jedini gledalac, i da na kraju pojede taj čip sa snimljenim filmom i da taj film odnese sa sobom. I sutra kada nas ne bude bilo, da otkrivaju sloj po sloj šta je to na čipu na kojem smo se bavili svojim životom i nismo dali da on bude upotrebljen u jednoj komercijalnoj, merkatilnoj svrsi”

Naravno, dostupnost tehnologije i mogućnost realizacije ne znači i kvalitet, pravila kojima podliježu pokretne slike ostala su nepromijenjena i osnovni zadatak ovog četvoromjesečnog putovanja je filmsko opismenjavanje. Kroz razgovore i predavanja, projekcije i analize značajnih ostvarenja, filmske vježbe i realizaciju kratkog igranog filma, grupa će imati prilike da se upozna sa pravilima zanata i ovlada osnovama filmskog jezika.
Poziv na zanimljivo i uzbudljivo četvoromjesečno putovanje oko planete filma i vizuelnih fantazija je otvoren.

Nadamo se uspješnim radovima i nekim novim zanimljivim filmskim stvaraocima.

Zainteresovani za filmsku radionicu mogu se prijaviti na broj telefona (068) 719-296. Upis je otvoren do 20. februara 2017.